Priča o staklu

Monitor, diktafon, mobitel, sunčane naočale, prsten, čaša, zidni sat, slika, vrata, prozor, pregradna stijena... već na prvi pogled dok sjedim uočavam desetke predmeta kojima je jedna stvar zajednička. Svi su napravljeni ili u sebi sadrže staklo.

 Ako malo proširim vidike, primijetit ću oko sebe mnoštvo staklenih zgrada, staklenih stijena, vrata, prozora te mnoštvo staklenih dijelova svih zgrada koje postoje od obiteljskih kuća, stambenih i poslovnih zgrada, do krovova, ograda i stubišta po trgovačkim centrima, sportskim dvoranama i muzejima... Promijenim li mjerilo, primijetit ću gomilu staklenih čaša, vaza, posuda, tanjura, staklenih ambalaža i ostalih uporabnih predmeta, ali i stolova, polica, ormara te trendi staklenih tuš kabina i umivaonika. Zapravo, staklo je posvuda oko nas, bilo ono industrijsko koje se upotrebljava u građevinarstvu, arhitekturi i elektronici, automobilsko za autoindustriju, kontejnersko od kojeg se rade razne ambalaže ili, pak, art staklo koje se koristi u dizajnu uporabnih predmeta ili umjetnosti, no njegova masovna proizvodnja počinje tek u drugoj polovici 20. stoljeća.

Naime, još su Egipćani i Sumerani, a potom i Rimljani prije 4 tisuće godina od pijeska silike pravili staklo, no njegova primjena bila je prilično uska, a proizvodnja skupa. S vremenom su staklari u siliku počeli miješati magnezij, željezo i ostale kemijske elemente, čime je staklo postajalo sve izdržljivije i davalo više mogućnosti.
Sve je poteklo od Murana
Od 1100. godine na otoku Muranu staklo su počeli bojati i od njega raditi umjetnost, ali istovremeno i brusili, rezali, puhali te na sve moguće načine eksperimentirali, tako da su oni sa svojim izumiteljima zaslužni za neke od najvećih izuma, poput teleskopa i mikroskopa, ali i ogledala, čija je proizvodnja bila državna tajna.I za kraj, kada je staklo u pitanju, moglo bi se reći, koliko para toliko muzike... a kao i svaka muzika, tako i staklo kada se s njim zna raditi postaje umjetnost.